Izlaganje Zorice Mršević na regionalnoj konferenciji o LGBT pravima

Prenosimo izlaganje prof. dr Zorice Mršević, članice Saveta Gej strejt alijanse, na međunarodnoj konferenciji Vlade Crne Gore o LGBT pravima “Zajedno protiv diskriminacije” *

Pozdravljam organizaciju ove Konferencije kao važan doprinos izgradnji zajedništva u borbi protiv diskriminacje ne samo u Crnoj Gori već i regionalno.

Vidljivost – kada diskriminisani postanu vidljivi, tj. vidljivo počnu da traže svoja prava, a to rade zato i kada veruju u svoju državu i njenu spremnost da ih zaštiti, dolazi uvek i svuda do kontra reakcije. Tada je neophodna država. Tada treba da se deluje ZAJEDNO, to je momenat kada diskriminisana zajednica ne sme da bude ostavljena sama ili još gore, okrivljena za nastupele probleme, kršenje sopstvenih prava, provokaciju, da nije „pravi momenat“ jer ekonomska kriza i sl. Vidljivost je neophodan početak procesa zaštite ljudskih prava diskriminsanih, umanjivanja i eliminisanja diskriminacije a ne provokacija, ne traženje nekih posebnih ili većih prava od onih koje uživaju svi građani. Ali tada počnu optužbe onih kojima je stalo do odrzžanja statusa quo:

  • Jave se „stručnjaci“ raznih profila koji govore o beloj kugi, kvarenju omladine, pravoslavnim vrednostima, „medicinskim aspektima“ neophodnosti lečenja, svetskoj „zaveri“ protiv Srbije …
  • Onda pojedini politički lideri daju izjave koje u najboljem slučaju počinju sa, “ja nisam gej ali…”, ali i direktne mržnje i odbacivanja LGBT populacije kao stranog tela;
  • Onda gradovi budu preplavljeni grafitima mrznje, „ubij, kolji, čekamo vas, pedere u blednere….“;
  • Onda izbijaju nasilni incidenti, pa prečesto saznajemo da su napadnuti ili pretučeni ovaj ili onaj mladić ili devojka, zbog pretpostavljene manjinske seksualne orijentacije.

To je momenat kada treba da dođe do primene univerzalnost ravnopravnosti i nediskriminativnosti, tada država i LBGT osobe treba da budu zajedno protiv diskriminacije.

I kada se u Beogradu posle intervencije LGBT zajednice uklone grafiti mržnje to je dobar primer kako se može raditi zajedno i biti efikasan u tome.

A kada se u Novom Sadu ne uklone grafiti ni posle pune godine dana ponovljenih intervencija, ne samo LGBT zajednice, već političkih lidera i partija, praćenh i podržanih stotinama građana, istaknutih pojedinaca i kada gradske vlasti uporno insistiraju na tome da su grafiti mržnje stvar kućnih saveta zgrada na kojima su napisani, kao promena sijalice u haustoru, kada pojedini građani dobijaju batine i pretnje kada pokušaju da ih uklone sa zidova svojih zgrada , to je primer da se MORA ZAJEDNO.

Jer gradovi koji prepuštaju grafite mržnje na brigu i savest pojedinaca, daju „zeleno svetlo“ njihovim autorima da „sa reči pređu na dela“, prihvatajući mržnju kao stalnost svog ambijenta, kao autentični govor grada, štaviše kao svojevrsni portret grada, kao permanentu, dozvoljenu kontaminaciju javnog gradskog prostora. U takvim sredinama se huligani dodatno ohrabruju da posle nekažnjenog pisanja mržnje krenu i u njenu fizičku realizaciju. To su gradovi koji nisu u stanju da sa tolerancijom prihvate drugost svih svojih drugih i drugačijih sugrađana i obezbede im mirna život bez pretnji, nasilja i diskriminacije.

Glavni problemi:

  1. Kršenje prava na slobodu mirnog okupljanja i izražavanja;
  2. Govor mržnje i nasilje;
  3. Neregulisanost kompletiranja procesa prilagođavanja pola. Naime, posle hormonalne i hirurške faze, nužno mora da usledi promena pravnog statusa, službena promena imena i ostalih dokumenata, posebno onih koji se odnose na stečeno obrazovanje i radni staž (nedavno je Pravni fakultet u Beogradu je odbio da izda novu dioplomu transseksualnoj osobi koja je operativno prilagodila pol, ali isto tako nedavno, evo baš pre nekoliko dana, Ustavni sud Srbije doneo je odluku po kojoj je neustavno odbijanje promene ličnih dokumenata od strane nadležnih organa vlasti transseksualnim osobama).

Dakle, stvari se menjaju i mi smo svi u procesu promena, svako u svojoj ulozi i sa svojom odgovornošću.

Podsetila bih s pozivom na Preporuku Komiteta ministara da: „Ne postoji ni jedno lično uverenje, religiozni motiv, tradicija, ili kultura bez obzira koliko diuboko bili usađeni u shvatanja nekih ljudi i bez obzira koliko koliko ljudi deli takva mišljenja, da li se radi o većini ili ne, koji bi ikada mogli da opravdaju lišavanje drugog ljudskog bića njegovih osnovnih ljudskih prava.“ I to je ono o čemu mi ovde govorimo, lišavanje određenih pojedinaca njihovih ljudskih prava, prava na život i bezbednost, prava na privatnost, slobodu od proizvoljnog zatvaranja, mučenja i diskriminacije, pravo na izražavanje, udruživanje i mirno okupljanje.

Znamo iz iskustva da se predrasude ne mogu eliminisati samo promenom zakona, strukturalna diskriminacija ne iščezava izbornim promenama. Mora se promeniti svest ljudi a to je dug proces koji se mora jrdnom i početi da bi se mogao završiti.

Priča ljudskih prava jeste zato priča napretka u borbi protiv diskriminacije. Ta priča nije završena jer mi nastavljamo dalje. Mi smo svi u procesu samoedukovanja.

Treba da se samoedukujući saznamo više o mržnji.

Kao prvo, Srbija nije zemlja mržnje. Balkan nije region neizlečive mržnje i odbacivanja LGBT osoba. To nije naša tradicija i nema tog perioda ni u sadašnjosti niti u prošlosti. Istorijski izvori i etnološka istraživanja ne sadrže podatke o ubijanju, kolektivnom linčovanju, odbacivanju, niti bilo kakvom običajnom nasilju prema LGBT ljudima. To nije stvarni deo naše tradicije, možda neke fingirane, veštački nedavno stvorene tobožnje novokomponovane “tradicije”, iskonstruisane u skladu sa nečijim dnevnopolitičkim potrebama i ciljevima. Ono što postoji u tradicionalnom odnosu prema LGBT populaciji je pre neka vrsta nelagode, postoji sažaljenje pa i ismejavanje, postoje predrasude, neznanje, neshvatanje ali nema ni pisanih ni nepisanih pravila koja bi nalagala iskorenjivanje, kažnjavanje “takvih” niti ma kakav obračun sa njima.

Ali mržnjom se dosta manipuliše, neko i neki misle da imaju koristi od širenja mržnje, od traženja i nalaženja “neprijatelja”, od mobilisanja hiljada mladih da prete, mrze, biju svoje vršnjake prtpostavljene drugačije seksualne orijentacije.

Kao što u opticaju postoji tzv. prljav novac, a to je novac stečen kriminalom i on se uglavnom koristi da korumpira političke i institucionalne strukture jedne zemlje sa ciljem da omogući još više kriminalnih aktivnosti i još veće zarade kriminalnog kartela.

Tako postoje i politički prljave ideje a to su mržnja, netolerancija, homofobija kojima se korumpira javno mnjenje i svest običnih ljudi da se njihovim kreatorima omogući “dobit” u vidu još više mržnje, još više nasilja i diskriminacije.

Njihovim širenjem opravdava se sopstvena neefikasnost. Njihovim tolerisanjem prikriva se nedostatak političke volje da se problemi stvarno rešavaju. Davanje zelenog svetla govoru mržnje i još gorem obliku, tzv. huškačkom govoru ukazuje da postoji jasan interes da se društveno negativne pojave dešavaju.

Preporuka Komiteta ministara država članica o merama za borbu protiv diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije sadrži dovoljno elemenata za sprečavanje mržnje i na njoj bujajuće diskriminacije u svim specifičnim uslovima svake zemlje našeg regiona. Podsetila bih na sveobuhvatnost ovog dokumenta koji sadrži 12 poglavlja. I. Pravo na život, bezbednost i zaštitu od nasilja (A. “Zločin mržnje” i drugi mržnjom motivisani incidenti, B. “Zločin mržnje”).

Poziva se na načelo da ni kulturne ni tradicionalne, religijske vrednosti “dominantne kulture” ne mogu da budu uzete kao opravdanje za govor mržnje ili bilo koji drugi oblik diskriminacije, uključujući one na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Države članice treba da preduzmu odgovarajuće mere u sprečavanju svih oblika izražavanja, uključujući medije i internet, koje izazivaju, šire ili promovišu mržnju ili druge oblike diskriminacije protiv lezbejki, gejeva, biseksualnih ili transrodnih osoba. Države članice treba da rade na podizanju svesti vlasti i javnih institucija na svim nivoima njihovih odgovornosti da se suzdrže od izjava, posebno u medijima, koji bi se razumno ocenjivani, mogli da budu shvaćeni kao legitimisanje mržnje i diskriminacije.

Posebno skrećem pažnju da “državni funkcioneri i drugi predstavnici države treba da budu ohrabreni da promovišu toleranciju i poštovanje ljudskih prava lezbejki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba”. To je naime sasvim suprotno od dosadašnje prakse tolerisanja njihovog govora mržnje koji kada dolazi sa strane političkih i religioznih lidera u vremenima kriza poprima oblik huškačkog govora, jednog opasnijeg vida govora mržnje koji izvesno, utiče na pojavu nasilja motivisanog mržnjom.

Ostala poglavlja takođe sadrže direktnu regulativu vezanu za ostvarivanje prava LGBT populacije u konkretnim situacijama. II. Sloboda okupljanja, III. Sloboda izražavanja i mirnog okupljanja, IV. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, V. Zaposlenje, VI. Obrazovanje, VII. Zdravlje, VIII. Stanovanje, IX. Sport, X. Pravo na azil, XI. Nacionalne strukture za ljudska prava, XII. Diskriminacija po više osnova.

Vlada Crne Gore rešila je da se protiv diskriminacije bori u svim ovim oblastima, sarađujući sa svima koji žele i mogu tome da doprinesu. Ovo je odličan primer za sve u regionu kojima taj tek put predstoji. Ne dovodi se u pitanje više koji je to put i koji je cilj, jasno je da se i put i ciljevi nalaze u Preporuci, detaljno po svim oblastima. Važno je i da imamo primer, jer ako može u Crnoj Gori, a očito je da može, zašto ne bi moglo u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, rečju, svuda na Balkanu?

Znam da nisam rekla ništa posebno novo, ali ovo i nije skup na kome ćemo jedni drugima saopštavati otkrića, ovo je skup na kome moramo da ponavljamo staro i dobro poznato da bi ga se konačno otresli i iskorenili, i udruženi zajedno protiv svih diskriminativnih praksi, postali evropska društva tolerancije i poštovanja ljudskih prava.

Hvala na pažnji!

Foto: Demokratski politički forum

* Međunarodna konferencija o ljudskim pravima LGBT osoba “Zajedno protiv diskriminacije” održana je 19. marta 2012. godine u Budvi u Crnoj Gori. Konferencija je bila posvećena politici borbe protiv diskriminacije, implementaciji međunarodnih standarda, kao i jačanju jedinstva svih segmenata društva i zemalja Regiona na polju unapređenja ljudskih prava LGBT osoba. Događaj je organizovala Vlada Crne Gore, pod pokroviteljstvom predsednika Vlade Igora Lukšića, uz podršku Međunarodne akademske konferencije “Pravda na Balkanu: Jednakost za seksualne manjine“, Odseka za sociologiju švedskog Univeriteta Lund, Instituta Vilijams Pravnog fakulteta Univerziteta u Kaliforniji, Los Anđeles (UCLA), SAD, i Evropske komisije za prava seksualne orijentacije (ECSOL). Konferencija je okupila međunarodne eksperte i zagovornike ljudskih prava iz čitave Evrope, zvaničnike vlada, predstavnike Evropske komisije i Saveta Evrope, diplomatski kor i lokalne NVO aktiviste

28.03.2012.

Facebook

Twitter

YouTube